Bila sam zatvorena danima u toj drvenoj, mracnoj kutiji i nisam nista jela, pila sam malo prljave vode. Postajala sam svakim danom sve teza i veca..
Osjetila sam da neko nosi kutiju u kojoj sam bila. Onda je on dosao i podigao me, odnio na operacijski stol i stavio iglu u moju venu. Hladna tecnost pocela je kolati kroz mene. Ubrzo sam zaspala, misleci da dolazi kraj. Ali sanjala sam. Sanjala sam izlozbe, pljeskanje iznenadjenih ljudi,bliceve i sjajne kugle. Sanjala sam zvuk fena i skara, sanjala sam bezbrojne visuljke od srebra ugradjene u moje krzno.
No, sanjala sam i krv, glad i hladnocu u kutiji, i vlagu na podu...
Kada sam se probudila, osjetila sam se laksom, mada bunovnom. Bila je to svijetla prostorija, cista i sa ugodnim mirisom. U uglu je sjedio covjek i strpljivo cekao. I on je imao bijeli mantil i blagi izraz lica. Lezala sam na nekoj deki, pricvrcena za razne sprave, ali sam se napokon mogla odmoriti. Pored mene su se nalazile zdjele sa hranom i vodom. Omirisala sam sumnjicavo zdjele, ali je sve bilo uredu. Pojela sam sve i zaspala ponovo.
I opet se probudila.
Sada vise nije bilo jakog vjestackog svijetla lampe, vec je sunce osvjetljavalo prostoriju. Covjek je sjedio i nesto zapisivao za stolom. Pored mene je ponovo bila hrana. I jela sam. I svaki zalogaj je u mene unosio snagu i srecu. Primjetila sam da je nestalo sprava i kablova. Bila sam slobodna, ali se nisam mogla drzati na nogama. Covjek se okrenuo prema meni cuvsi da pokusavam ustati. Prisao mi je govoreci istovremeno rijeci koje su me umirivale. Dodirnuo me. Nakon toliko godina, nikad me niko nije tako milovao. Prvi put da sam za nekoga bila posebna, vazna. Nakon nekog vremena sam se oporavila. Pocela sam trcati, kretati se, moje krzno je opet bilo svilenkasto i lijepo kao prije. Isli smo zajedno u setnje, bila sam njegov centar svijeta. Onda je on jednog dana otisao zauvijek, i zbog svoje prevelike ljubavi, otisla sam i ja. I tamo smo sretni, zajedno, zauvijek...
Dzana M.
17.12.2007.g.