Sjecam se da su me vozili u autu iz veterinarske stanice, gdje sam primio par inekcija, prema azilu za napustene zivotinje. Sjedio sam na zadnjem sjedistu auta sa crnokosim djecakom. Pogledao sam ga u oci i vidio sam da je tuzan. Okrenuo se prema meni i rekao:"Sve ce biti u redu..." Bojao sam se. Sam njegov glas mi je stvarao nervozu. Nismo se vozili ni punih dvadeset minuta, kad smo stigli pred azil. Izvana je izgledao prelijepo. Dvoriste veliko i puno cvijeca, gdje su volonteri setali ostale pse iz azila, moje buduce prijatelje. Prisla mi je neka fina teta, pomazila me i uzela moj povodac iz djecakovih ruka. Povela me sa sobom, no ja sam se okrenuo i pogledao djecaka. On mi je prisao i zagrlio, te rekao:"Sad si u dobrim rukama, sve ce biti uredu.." Onda me je brzo poljubio u njuskicu i otrcao prema autu.
Dobra teta me je uvela u azil.. O, kako je bilo sve cisto. Mislio sam da sam u raju. Odvela me je u box koji bio kao jedna velika, topla soba i rekla:"Sad cemo te okupati i dobro nahraniti, i od sutra te vec neko moze udomiti!" Bio sam sretan sto cu imati prave vlasnike s tim da su me, ljudi koji su me doveli u azil, nasli povrijedjene sape kraj jedne stare kuce.
Probudio sam se veoma rano. Bio sam tako odmoran i spreman za igru. Tog dana azil je bio prepun ljudi i djecice koji su dosli da udome nekog od nas. Ja sam se pravio fin pa sam sjeo pred vrata boxa i svakom prolazniku veselo mahnuo repicem. Ubrzo su prisli momak i djevojka mom boxu. Gledao sam u njih u nadi da ce me udomiti. I oni su me stvarno udomili, nisam mogao vjerovati da ja sad imam gazde, porodicu, prijatelje.. Ona teta mi je rekla kako sam veoma sretan sto sam ovako brzo nasao dom! I bio sam sretan, veoma sretan...
Rastao sam u svom novom domu, igrao se.. Bilo je kao u snu! Volio sam svoje gazde, a i oni mene... bar sam tako mislio. Jedne veceri cuo sam ih kako pricaju da ce se njihova beba roditi za 3 mjeseca i da cu ja morati negdje otici jer kako su oni rekli "nije zdravo imati kucne ljubimce kad su tu mala djeca". Bio sam tuzan jer sam ih volio vise od svog zivota.
No, nije proslo ni 3 mjeseca kad su oni dobili malu bebu.Bila je tako slatka. Nju sam ubrzo zavolio i stalno sam pazio na nju. Ali kad bi moje gazde vidjeli mene u blizini nje, udarili bi me. Mislili su da joj zelim nauditi. Njihov topli dodir se pretvorio u hladni, bolni udarac, koji sam nastojao izbjeci. Svaki put bi me udarili jace i jace. Nisu marili da li me to boli, njihov cilj je bio da me udare i tako udalje od bebe! Vise mi nisu pridavali paznju ni ljubav.. sad sam ih se bojao!
Kad je beba prohodala, zeljela je sve da dotakne! Jedno jutro sam se probudio i otisao do svoje posudice sa vodom i hranom koja je stajala u dnevnom boravku. Dok sam pio vodu, cuo sam kako nesto suska iza mojih ledja. Okrenuo sam se i vidio da je beba pokusavala da dohvati vaznu sa cvijecem. Prepao sam se da ta velika vazna ne padne bebi na glavu, te sam potrcao prema bebi i zubima uhvatio njenu pidzamicu. U tom trenutku je moj gazda usao u sobu i vidio me kako drzim bebu. Pomislio je da joj zelim nauditi, pa je uzeo malu skulpturicu punjenu olovom, koja je stajala u blizini, i bacio je prema meni. Pogodio me tacno u glavu. Pao sam na parket i tuzno zacvilio. Udarac je bio prejak i bolan. Pogledao sam ga zadnji put i pomislio:
"DA LI ZNAS KAKO JE LJUBAV SA STRAHOM CEKATI!" 
Napisala: Tina M.
Datum: 07.8.2007.
Home 
