Ova preljepa kuca me je jutros oko 7:30 ugledala dok sam setao sa Cipijem.
Krenula je bez zadrske da predje dvije vozne trake i..........................nije imala sanse protiv sarajevskih nabrijanih vozaca.
Osjecam krivnju zbog njene smrti jer je prema meni krenula.
Neznam kako se sada osjeca (ako ista osjeca) njen vlasnik koji ju je odbacio i vozac koji je samo na trenutak zastao (mutna slika) i produzio svojim putem.
Jedva sam zaustavio kolonu da bih joj pokusao pomoci.
Niko, ama bas niko, nije pokazao ni na trenutak,volje da pomogne, niti interesovanje sta se desava na najprometnijoj sarajevskoj cesti kojom svakog jutra nekuda jure.
Sad nesto kad skontam i ja sam dobro prosao, jer sam mogao lezati pored ove prelijepe, a sada mrtve kuce. Gdje i sa kime zivim, mozda bi mi to najbolje u ovom trenu i bilo.